Lutajući mračnim beskrajnim ulicama Upper East Sidea, slomljena srca, ne obraćajući pažnju na nikog drugog, naletio sam na nju. Blair Waldorf. Činila mi se kao dobar zalogaj. U predivnoj crvenoj haljini, i raspuštenoj kosi zlatno-smeđe boje sjedila je na stepeništu ispred stare galerije. Nije mi djelovala prestrašeno kao sve curice kojima se hranim. Prišao sam joj. Nije ni trznila. Ni trepnila. Pomislio sam jeli ona živa uopće. Gledala je očima kestenjaste boje. Vidio sam tugu i očaj. Inače me nije briga za tuđe osjećaje. Zašto bi me bilo? Koga je briga za moje osjećaje? Godinu dana se raspadam, mučim i borim sa svakidašnjom destruktivnom emocionalnom rutinom. Ali ona mi se činila...drugačijom. Djelovala je izgubljeno i nesigurno. Poput mene. Prišao sam joj bliže. Samo je mirno sjedila. Kao zakovana za hladni beton. Odsjaj ulične svjetiljke osvjetljavao je njeno lice. Imala je tako predivne crte lice. Nježne puti. Djelovala je kao da crpi i posljednju energiju i volju za životom. Prišao sam joj bliže. Djelovala je tako tajanstveno i misteriozno. Pogledala me. Ugledah suzu u njenom oku.
Mogu li sjesti pored tebe? – upitah. Možeš i ne moraš. Tko sam ja da ti govorim gdje smiješ a gdje ne smiješ sjesti – odgovori mi hladno s dozom sarkazma i nastavi gledati u prazno. Koja ironija. Po prvi puta se netko obraća meni sa sarkazmom a da to nisam ja. Samim time djelovala mi je još više interesantno. Sjeo sam pored nje. U sekundi sam uspio namirisati njenu esenciju. U meni su ispreplitali osjeti požude, uzbuđenja, topline i lakoće. Nisam imao poriv da joj naudim. Djelovala je tako smireno na mene. Osjećao sam se smireno. Nisam bio gladan. Ostao sam nevjerojatno zapanjen činjenicom da jedan miris može prouzročiti takve reakcije u meni. Sjedili smo jedno pored drugog, odijeljeni samo metar. Želio sam joj se približiti. Ali nisam htio da se uplaši i da ode. Šutila je i bila je zadubljena u svoje misli. Nisam znao kako započeti razgovor. K vragu, osjećam se poput klinca u osnovnoj školi.
Ja sam Damon – pružim joj ruku s nadom da će je prihvatiti. Blair – odgovori tanašnim glasom, pomalo promuklim kao da je vrištala čitavu noć. Njen dodir uzburkao je moje osjećaje. Osjećaje za koje nisam znao ni da ih imam u proteklih godinu dana. Svo to vrijeme koje sam tragao po Americi, nešto me privuklo na Upper East Side. Možda priče o ludim bogataškim zabavama, djevojkama koje partijaju sa litrama alkohola. Ne znam. No, Blairin dodir me je natjerao da zaboravim pravi razlog zašto sam došao ovamo. Na trenutak mi se činilo kao da je vrijeme stalo. Da sve provedeno vrijeme koje sam potratio na sve i ništa, izgubljeno. Pustila mi je ruku. Opet je nastala prokleta tišina.
Zašto si tužna? – upitam. Blago nakrene glavu prema meni, pogleda me i odgovori: Recimo, da mi život nije kakavog sam planirala. Nisam znao što da joj odgovorim. Znam točno kako se osjeća. Nakon duže stanke priupita me: Jeli tebi život kakvog si planirao? Jeli ti svaka sitnica na svom mjestu? - okrene glavu natrag i nastavi gledati u svom smjeru. Moj je život sve, samo ne ono što sam planirao. – odgovorim.
Ponovo se okrenila prema meni. Njen pogled je tako dubok, tako strastven.
Jesi li se ikad osjećao kao krpa koja služi samo za obrisati pod njome? Da sve što napraviš nije dovoljno dobro, bez obzira koliko truda uložio u to? - upita me. Iako mi se više činilo da je to bilo retoričko pitanje. U njenom glasu sam osjetio nalet ogromne količine boli. Izgledala je tako bespomoćno, tako mrtvo. Obadvoje smo sjedili, kao dvije napuštene srodne duše koje dijele istu patnju. Nakon dugog vremena sjetio sam se da sam nekada i ja bio čovjek.
Možda život nije uvijek kako ga zamislimo. Možda ima razlog zašto su nas putanje odvele u određenom pravcu. Trebaju proći sati, dani, mjeseci, godine da bi shvatili na čemu smo i zbog čega. – odgovorim. Prisjetim se žene zbog koje sam sve ovo i prošao. Na trenutak sam se prisjetio njenog mirisa i izgleda. Možda i ona pati istom količinom koliko ja. Možda bih trebao prestati. Blair i ja smo se pogledali. Pogled je bio dovoljan. Jedna riječ bi bila suvišna u ovom trenutku.
Mogu li sjesti pored tebe? – upitah. Možeš i ne moraš. Tko sam ja da ti govorim gdje smiješ a gdje ne smiješ sjesti – odgovori mi hladno s dozom sarkazma i nastavi gledati u prazno. Koja ironija. Po prvi puta se netko obraća meni sa sarkazmom a da to nisam ja. Samim time djelovala mi je još više interesantno. Sjeo sam pored nje. U sekundi sam uspio namirisati njenu esenciju. U meni su ispreplitali osjeti požude, uzbuđenja, topline i lakoće. Nisam imao poriv da joj naudim. Djelovala je tako smireno na mene. Osjećao sam se smireno. Nisam bio gladan. Ostao sam nevjerojatno zapanjen činjenicom da jedan miris može prouzročiti takve reakcije u meni. Sjedili smo jedno pored drugog, odijeljeni samo metar. Želio sam joj se približiti. Ali nisam htio da se uplaši i da ode. Šutila je i bila je zadubljena u svoje misli. Nisam znao kako započeti razgovor. K vragu, osjećam se poput klinca u osnovnoj školi.
Ja sam Damon – pružim joj ruku s nadom da će je prihvatiti. Blair – odgovori tanašnim glasom, pomalo promuklim kao da je vrištala čitavu noć. Njen dodir uzburkao je moje osjećaje. Osjećaje za koje nisam znao ni da ih imam u proteklih godinu dana. Svo to vrijeme koje sam tragao po Americi, nešto me privuklo na Upper East Side. Možda priče o ludim bogataškim zabavama, djevojkama koje partijaju sa litrama alkohola. Ne znam. No, Blairin dodir me je natjerao da zaboravim pravi razlog zašto sam došao ovamo. Na trenutak mi se činilo kao da je vrijeme stalo. Da sve provedeno vrijeme koje sam potratio na sve i ništa, izgubljeno. Pustila mi je ruku. Opet je nastala prokleta tišina.
Zašto si tužna? – upitam. Blago nakrene glavu prema meni, pogleda me i odgovori: Recimo, da mi život nije kakavog sam planirala. Nisam znao što da joj odgovorim. Znam točno kako se osjeća. Nakon duže stanke priupita me: Jeli tebi život kakvog si planirao? Jeli ti svaka sitnica na svom mjestu? - okrene glavu natrag i nastavi gledati u svom smjeru. Moj je život sve, samo ne ono što sam planirao. – odgovorim.
Ponovo se okrenila prema meni. Njen pogled je tako dubok, tako strastven.
Jesi li se ikad osjećao kao krpa koja služi samo za obrisati pod njome? Da sve što napraviš nije dovoljno dobro, bez obzira koliko truda uložio u to? - upita me. Iako mi se više činilo da je to bilo retoričko pitanje. U njenom glasu sam osjetio nalet ogromne količine boli. Izgledala je tako bespomoćno, tako mrtvo. Obadvoje smo sjedili, kao dvije napuštene srodne duše koje dijele istu patnju. Nakon dugog vremena sjetio sam se da sam nekada i ja bio čovjek.
Možda život nije uvijek kako ga zamislimo. Možda ima razlog zašto su nas putanje odvele u određenom pravcu. Trebaju proći sati, dani, mjeseci, godine da bi shvatili na čemu smo i zbog čega. – odgovorim. Prisjetim se žene zbog koje sam sve ovo i prošao. Na trenutak sam se prisjetio njenog mirisa i izgleda. Možda i ona pati istom količinom koliko ja. Možda bih trebao prestati. Blair i ja smo se pogledali. Pogled je bio dovoljan. Jedna riječ bi bila suvišna u ovom trenutku.
